23 GODINE UTRKIVANJA MOJA PRIČA EPIZODA 4
2003. GODINA: PRVA UTRKA, PRVO PRETICANJE I PET POSTOLJA!
Postoje godine koje ti promijene život, a da toga u tom trenutku nisi ni svjestan.
Za mene je jedna od takvih bila 2003. godina.
U prethodnim epizodama pričao sam o svom djetinjstvu, porodičnoj ljubavi prema automobilizmu, prvim vožnjama motora, kartingu u kojem sam morao sjediti na kanisteru da bih dohvatio pedale i treninzima na poligonu Cementare u Lukavcu.
Sve je to do tada bila priprema za ono što sam najviše želio.
Da jednog dana i ja stanem na start prave utrke.
I taj dan konačno je došao.
Imao sam samo osam godina i nisam ni slutio da će upravo tada započeti putovanje koje će trajati naredne 23 godine.
Mostar 2003. Prvi start koji nikada neću zaboraviti
Moja prva zvanična karting utrka održana je u Mostaru.
Do tada sam već mnogo puta gledao oca na automobilističkim takmičenjima, pratio utrke i maštao o tome kako će jednog dana doći red i na mene.
Ali jedno je gledati utrku sa strane, a nešto sasvim drugo sjediti u kartingu i čekati vlastiti start.
Na toj utrci među mojim konkurentima bili su Hakija Halilović iz Tešnja i Dušan Miljević iz Banje Luke.
Hakija je već tada bio iskusan karting vozač, a Dušan jedan od vozača s kojima ću tokom sezone voditi borbe za pozicije.
Na svojoj prvoj zvaničnoj utrci startao sam s trećeg mjesta.
Ispred mene bili su Hakija i Dušan.
A onda je utrka krenula!
Već u prvoj krivini napao sam Dušana i uspio ga preteći.
Sa trećeg sam se probio na drugo mjesto!
I ono što mi je posebno ostalo u sjećanju tu poziciju nisam ispuštao do samog kraja utrke.
Hakija je odnio pobjedu, ja sam završio drugi, a Dušan treći.
Moja prva zvanična utrka, moje prvo preticanje u borbi za poziciju i odmah prvo pobjedničko postolje!
🥈 Mostar – 2. mjesto.
Danas, kada se sjetim tog trenutka, možda mi je još draži nego tada.
Jer nisam znao koliko ću utrka i pobjeda doživjeti kasnije.
Znao sam samo da želim ponovo voziti.
Sarajevo Prvo ozbiljno izlijetanje i nova borba za postolje
Nakon Mostara uslijedila je utrka u Sarajevu.
A tamo sam već na treningu imao ozbiljno izlijetanje.
Oštetio sam felgu i gumu na kartingu.
Za nekoga ko danas ima mnogo godina iskustva u automobilizmu takva situacija možda djeluje kao uobičajen dio trkačkog vikenda.
Ali za mene je tada to bilo potpuno novo iskustvo.
Tek sam započeo svoju prvu takmičarsku sezonu, a već sam se suočio s oštećenjem kartinga koje je trebalo popraviti prije utrke.
Srećom, sve je sanirano i karting je ponovo bio spreman za vožnju.
A ja sam ponovo imao priliku boriti se za rezultat.
Na kraju sam i u Sarajevu osvojio drugo mjesto!
Ispred mene je ponovo bio Hakija Halilović, a iza mene na trećem mjestu Azur Mehić iz Lukavca.
🥈 Sarajevo – 2. mjesto.
Dvije utrke, dva druga mjesta.
I već jedna ozbiljna lekcija.
U automobilizmu nije dovoljno samo dobro voziti. Moraš imati i spreman karting, ljude koji će ti pomoći kada nešto pođe po zlu i želju da se nakon problema ponovo vratiš na stazu.
A ta lekcija pratit će me kroz cijelu karijeru.
Bijeljina Prva utrka i još jedno postolje
Naredni izazov čekao me u Bijeljini, gdje smo te godine imali dva nastupa.
Na prvoj utrci ponovo se vodila borba s poznatim konkurentima.
Hakija Halilović nastavio je svoj pobjednički niz, drugo mjesto osvojio je Dušan Miljević, a ja sam završio treći.
Bijeljina I 3. mjesto.
Još jedno postolje i još jedno iskustvo.
U to vrijeme svi smo bili djeca, ali borbe na stazi bile su itekako ozbiljne.
Niko nije želio izgubiti poziciju, a svaki pehar imao je posebnu vrijednost.
Bijeljina II Kiša, drugo mjesto i pola kilograma koje je sve promijenilo
Druga utrka u Bijeljini ostala mi je posebno u sjećanju.
Tog dana padala je kiša.
A ja sam već imao iskustvo vožnje po izuzetno klizavoj podlozi.
Sjetimo se treninga na poligonu Cementare u Lukavcu, gdje sam se na prvom treningu nekoliko puta našao izvan staze, jer je asfalt bio toliko klizav da gotovo nije bilo prijanjanja.
Sve to iskustvo pomoglo mi je kada su došle prve ozbiljne kišne utrke.
U Bijeljini sam vozio odlično.
Utrku sam završio na drugom mjestu!
Međutim, nakon utrke uslijedila je kontrola težine.
I tu je nastao problem.
Nedostajalo je samo pola kilograma.
Zbog nedovoljne težine dobio sam kaznu, pa sam umjesto drugog na kraju bio klasificiran kao treći.
Bijeljina II 3. mjesto nakon kazne.
Zamislite to iz perspektive dječaka koji je tek počeo svoju takmičarsku karijeru.
Odvezeš utrku po kiši, izboriš drugo mjesto i onda zbog svega pola kilograma izgubiš jednu poziciju.
Nije bilo lako prihvatiti takvu odluku.
Ali upravo tada počeo sam učiti još jednu važnu stvar.
U automobilizmu o rezultatu ne odlučuje samo vožnja na stazi.
Pravila, težina, tehnički propisi i najmanji detalji jednako su važni kao i brzina.
Danas, nakon toliko godina, znam da su upravo takve situacije sastavni dio ovog sporta.
A tada sam imao samo osam godina.
Banja Luka Peti nastup i peto postolje
Posljednja od pet utrka moje prve sezone bila je u Banjoj Luci.
Ponovo su ispred mene završili Hakija Halilović i Dušan Miljević.
Hakija je osvojio prvo mjesto, Dušan drugo, a ja treće.
Banja Luka – 3. mjesto.
Time je završena moja prva takmičarska sezona.
Pet utrka.
Pet pobjedničkih postolja.
Nijedna pobjeda, ali ni jedna utrka bez plasmana među najbolja tri.
Za dječaka koji je tek počinjao, bio je to ogroman podstrek.
Prva sezona Treće mjesto u Prvenstvu Bosne i Hercegovine
Kada se sve sabralo, moji rezultati u 2003. godini izgledali su ovako:
| Utrka | Rezultat |
|---|---|
| Mostar | 🥈 2. mjesto |
| Sarajevo | 🥈 2. mjesto |
| Bijeljina I | 🥉 3. mjesto |
| Bijeljina II | 🥉 3. mjesto |
| Banja Luka | 🥉 3. mjesto |
Sezonu sam završio na trećem mjestu u Prvenstvu Bosne i Hercegovine u kartingu.
Cijelom sezonom dominirao je Hakija Halilović iz Tešnja, vozač koji je već tada imao mnogo iskustva.
Među mojim konkurentima bili su i Dušan Miljević iz Banje Luke te Azur Mehić iz Lukavca.
To su bila moja prva prava rivalstva na stazi.
Upravo sam kroz borbe s njima sticao iskustvo, učio kako napadati, kako se braniti i koliko je važno biti konstantan tokom cijele sezone.
Kada danas pogledam tih pet utrka, posebno mi je zanimljivo što se već tada moglo vidjeti koliko će automobilizam postati važan dio mog života.
Tata je tada vidio samo dječaka koji želi voziti
Dok sam ja razmišljao samo o tome kada ću ponovo sjesti u karting, moj otac imao je mnogo ozbiljnije obaveze.
Trebalo je pripremiti karting, organizovati putovanja, nabaviti dijelove, brinuti o gumama, gorivu i svemu ostalom što je bilo potrebno za takmičenja.
A govorimo o 2003. godini.
Vremenu kada mogućnosti nisu bile ni približno kao danas.
Nije bilo jednostavno putovati iz grada u grad i nastupati na utrkama širom Bosne i Hercegovine.
Kao dijete nisam razmišljao o tome koliko sve to košta i koliko truda zahtijeva.
Meni je bilo važno samo da dođemo na stazu.
Danas, kada i sam pripremam svoj trkaći automobil, putujem na utrke i često provodim noći u garaži kako bih sve stigao završiti, mnogo bolje razumijem kroz šta je moj otac tada prolazio.
I upravo zbog toga ti prvi pehari imaju posebno mjesto među mojim uspomenama.
Fotografije koje danas vrijede više nego tada
Iz tih prvih karting godina ostale su fotografije koje danas posebno čuvam.
Fotografije sa staza, druženja, kartinga i prvih pehara.
Nisu sve kvalitetne.
Neke su mutne, neke izblijedjele, a na nekima se jedva vide detalji.
Ali iza svake se krije jedna uspomena.
Bilo je to vrijeme kada nismo imali mobilne telefone kojima smo mogli snimiti svaki start, svako preticanje i svaki odlazak na utrku.
Danas imamo kamere, društvene mreže i mogućnost da skoro svaki trenutak ostane zabilježen.
A tada smo imali nekoliko fotografija i sjećanja.
I vjerujte, neke od tih starih fotografija danas mi znače više od najkvalitetnijih snimaka koje imam iz novijih sezona.
Jer upravo na njima počinje moja priča.
Od dječaka s prvim peharom do sna o šampionskoj tituli
Kada se danas osvrnem na 2003. godinu, shvatam koliko je bila važna.
U Mostaru sam prvi put stao na start i već u prvoj krivini napravio svoje prvo veliko preticanje.
U Sarajevu sam doživio ozbiljno izlijetanje, oštetio karting i ipak završio na postolju.
U Bijeljini sam naučio da te pola kilograma može koštati jedne pozicije, bez obzira na to koliko dobro odvezeš utrku.
U Banjoj Luci završio sam svoju prvu sezonu još jednim peharom.
Pet utrka. Pet postolja. Treće mjesto u prvenstvu Bosne i Hercegovine.
Nisam imao nijednu pobjedu.
Ali sam imao nešto što se nije moglo izmjeriti bodovima.
Ogromnu želju da nastavim.
Imao sam osam godina kada sam krenuo u svoju prvu sezonu, a u oktobru te godine napunio sam devet.
Nisam tada znao da će me automobilizam jednog dana odvesti na staze širom Evrope.
Nisam znao koliko će doći pobjeda, titula, kvarova, neprospavanih noći i razočaranja.
Znao sam samo da volim voziti.
A nakon trećeg mjesta u prvenstvu, moj sljedeći cilj bio je jasan.
Želio sam postati prvak.
I nisam morao dugo čekati.
Jer već naredne, 2004. godine, ostvarit ću svoj prvi veliki san.
Postat ću prvak Bosne i Hercegovine u kartingu!
Ali ta sezona donijet će neke potpuno nove izazove i priče koje zaslužuju svoju epizodu.
U narednoj epizodi: 2004. GODINA – PRVA ŠAMPIONSKA TITULA I POČETAK PUTA PREMA ZLATNOJ KACIGI!
23 godine utrkivanja Moja priča
Armin Mujkanović
