Dvije godine koje su me napravile
U autosportu se pamte titule, pobjede i postolja. Rijetko se govori o sezonama koje oblikuju karakter i promijene pogled na sport.
Sezona 2019. na papiru izgleda kao gotovo osvojena titula koja je izmakla u završnici. U stvarnosti, to je bila godina borbe od prve do posljednje utrke.
U Skradinu je tokom druge vožnje utrke pukla poluga mjenjača. Situacija koja u normalnim okolnostima znači kraj borbe za vrh. Međutim, kiša je promijenila uslove na stazi. U teškim, mokrim uslovima uspio sam zadržati fokus i izvući maksimum iz situacije koja je izgledala izgubljeno. Ta pobjeda nije došla jer je sve funkcionisalo savršeno, već zato što smo ostali smireni kada je bilo najteže.
U Loparama je na treningu otkazao motor. Vikend koji je mogao završiti prije nego što je počeo. Te noći moj otac i prijatelji Josipovići ostali su uz mene i radili do jutra kako bismo osposobili automobil. Nije to bila samo tehnička intervencija, to je bio dokaz koliko iza svakog rezultata stoji tim i porodica.
U Vlasenici su se problemi nastavili. Tehničke poteškoće sa dovodom zraka obilježile su treninge, a na drugom treningu ostao sam pored staze. U nedjelju je ponovo kiša igrala ulogu i donijela priliku koju sam iskoristio za pobjedu.
To nije bila sezona koja je tekla bez prepreka. To je bila sezona izgrađena kroz improvizaciju, rad i mentalnu čvrstoću.
Nakon tri utrke imao sam gotovo sigurnu titulu. Bodovna prednost i forma bili su na mojoj strani. Trebalo je završiti samo jednu od dvije preostale utrke.
U Cazinu dolazi diskvalifikacija. Jedna odluka mijenja tok prvenstva. Nekoliko dana kasnije, u Banjoj Luci, tehnički kvar zaustavlja automobil i s njim nestaje realna šansa za naslov prvaka.
U kratkom periodu od gotovo sigurnog prvaka do vozača bez titule.
Javnost vidi rezultate i bodove. Samo najbliži znaju težinu tog trenutka. Samo oni znaju koliko je teško ostati sabran kada se sav trud jedne sezone raspadne u nekoliko dana.
Plan za 2020. bio je jasan. Povratak. Ispravka svega što je izgubljeno.
Umjesto toga, uslijedila je još teža godina. Pet nastupa, četiri tehnička kvara. Svaki put ista scena – automobil stoji, a vi shvatate da trud i priprema nisu dovoljni kada tehnika odluči drugačije. Na petoj utrci ostao sam bez goriva.
Dvije godine zaredom ostati bez onoga za šta si radio znači suočiti se sa sobom. To više nije bila borba protiv konkurencije. To je bila borba protiv odustajanja.
Bilo je trenutaka preispitivanja, noći bez sna i tišine koju razumiju samo oni koji su bili uz mene od početka. Ali upravo tada nastaje prava snaga.
Sezone 2019. i 2020. nisu donijele titule, ali su donijele nešto trajnije. Donijele su mentalitet koji se ne može diskvalifikovati, karakter koji se ne može pokvariti i vjeru koja ne ostaje bez goriva.
Od tog perioda sport više nije samo borba za rezultat. Postao je dokaz istrajnosti, discipline i unutrašnje snage.
Nekome su to bile dvije izgubljene sezone.
Meni su to bile dvije godine koje su me napravile.
