23 GODINE UTRKIVANJA MOJA PRIČA EPIZODA 3
OD KANISTERA U KARTINGU DO TRI IZLIJETANJA U JEDNOM KRUGU!
U prethodnoj epizodi pisao sam o svom ocu Mustafi, njegovim pobjedama, prevrtanju u Gračanici i svemu onome što je automobilizam značio našoj porodici.Međutim, dok sam kao mali dječak pratio oca na utrkama, već sam i sam počeo praviti prve vozačke korake. I to mnogo prije 2003. godine, kada sam zvanično započeo svoju takmičarsku karijeru.A vjerujte, moje djetinjstvo bilo je puno nestašluka!
Zima 1998. Dok su se druga djeca sankala…
Imao sam samo četiri godine kada sam na poklon dobio mali dječiji motor „Tori“.Sjećam se te zime kao da je jučer bila. Snijeg, hladnoća, druga djeca se sankaju, a ja vozim motor po snijegu!Bez prethodne obuke i iskustva, jednostavno sam sjeo i počeo voziti. Iako sam bio mali, upravljanje motorom nekako mi je dolazilo prirodno.Nije prošlo mnogo vremena, a obična vožnja više mi nije bila dovoljna.Počeo sam praviti sebi male navoze i skakaonice, preskakati ih motorom, a kasnije sam isto radio i biciklom.
Nije mi bilo dovoljno samo voziti. Uvijek sam želio pokušati nešto novo.A onda je došao jedan skok koji nikada neću zaboraviti.
Uspio sam motor doslovno prepoloviti na dva dijela!
Meni, srećom, nije bilo ništa, ali sam plakao kao kišna godina.I to ne zbog pada, nego zbog motora!Tata Mustafa morao ga je odmah popravljati jer ja nisam mogao dočekati da ponovo bude spreman.A čim bi ga osposobio, nastavio bih po starom vožnja, skokovi i novi nestašluci.Danas, kada se sjetim toga, pomislim koliko sam samo živaca zadavao roditeljima.
Karting Sachs Kad si premali da dohvatiš pedale
Motor nije bio jedino vozilo koje me privlačilo.Već sa četiri godine vozio sam i karting austrijske marke Sachs.Problem je bio što sam bio toliko mali da nisam mogao ni dohvatiti pedale.Zato su mi u sjedište morali podmetati kanister ili šta god bi se našlo pri ruci, samo da bih mogao sjediti dovoljno blizu volana i pedala.Zamislite tu sliku mali dječak, karting i kanister iza leđa! Ali meni je bilo najvažnije da mogu voziti.Nisam znao ništa o šampionskim titulama, prvenstvima ili velikim utrkama.Jednostavno sam volio osjećaj kada sjednem za volan.
Moj prvi sudar mnogo prije vozačke dozvole
A koliko sam bio nestašan, najbolje govori još jedna anegdota iz djetinjstva.Imao sam četiri ili pet godina kada sam uspio ući u Volkswagenov kombi T2.Naravno, nije mi bilo dovoljno samo sjediti za volanom.Pokušao sam ga upaliti i ubacio u brzinu.I tu je nastao pravi haos!U toj mojoj dječijoj avanturi oštećeni su Yugo 55, za koji mislim da je pripadao Tariku električaru, komšijin Audi 80, popularno „jaje“, koji je u to vrijeme bio prava pojava, ali i sam kombi.Danas, kada se toga sjetim, shvatam koliko je sve moglo biti opasno.Srećom, ostala je jedna od onih porodičnih anegdota koje se prepričavaju godinama.Meni je danas smiješno kada se sjetim, ali vjerujem da mojima tada nije bilo nimalo smiješno!
Cementara Lukavac 2002. Prvi ozbiljni treninzi
Godine 2002, godinu prije mog prvog zvaničnog nastupa, počinju ozbiljniji karting treninzi.Sve se odvijalo na poligonu Cementare u Lukavcu.Moj otac Mustafa i Admir Golać poznavali su se još iz vremena kada su zajedno vozili automobilističke utrke.Zahvaljujući tom dugogodišnjem poznanstvu, Admir mi je ustupio karting Jasmina Golaća, koji je svoju karting karijeru započeo još 2001. godine.Bio je to karting od 80 ccm, dosta snažniji od onoga s kojim sam se trebao takmičiti naredne godine.Iako sam već imao iskustva s kartingom Sachs, ovo je bilo nešto sasvim drugačije.
A tek staza…
Asfalt na Cementari bio je toliko klizav da riječ „grip“ tamo praktično nije postojala!
Sjećam se svog prvog kruga.
Tri puta sam izletio sa staze!
Da, tri puta u jednom jedinom krugu. 😂Ali nijednom nisam odustao.Vraćao sam se na stazu, pokušavao ponovo i već nakon dva kruga sve je počelo dolaziti na svoje mjesto.Počeo sam nizati krugove, sve bolje osjećati karting i učiti kako ga kontrolisati na podlozi koja gotovo nije pružala prijanjanje.Na toj stazi nastavili smo trenirati, a ono što je tada izgledalo kao najgora moguća podloga kasnije se pokazalo kao jedna od najboljih škola vožnje.
Kad kiša postane prednost
Zahvaljujući treninzima na Cementari, naučio sam kontrolisati karting na izuzetno klizavoj podlozi.Kada bi na kasnijim utrkama počela padati kiša, osjećao sam se mnogo sigurnije.Nakon onakvog asfalta, mokre takmičarske staze često su djelovale kao da vozimo po suhom!Upravo zato danas smatram da su mi ti treninzi mnogo značili.Nismo imali idealnu stazu, ali smo imali mjesto na kojem se moglo mnogo naučiti.Nekada te upravo najteži uslovi najbolje pripreme za ono što te čeka.
Od zabrane trkaćih igrica do profesionalnih simulatora
Postoji još jedna zanimljivost iz tih vremena.Sjećam se da se tada govorilo kako djeca koja se takmiče u kartingu ne bi trebala igrati trkaće videoigre.Smatralo se da naglo trzanje volana tokom igranja može stvoriti pogrešne navike koje će se kasnije prenijeti na pravu stazu.A pogledajte danas!Kvalitetni simulatori postali su važan dio priprema mnogih profesionalnih vozača.Na njima se uče staze, vježbaju reakcije, analiziraju putanje i ponavljaju različite situacije iz utrka.Naravno, simulator ne može u potpunosti zamijeniti osjećaj pravog automobila i fizičke sile koje vozač osjeti na stazi.Ali zanimljivo je koliko su se pristupi treningu promijenili.
Nekada su nam govorili da se klonimo trkaćih igrica, a danas su simulatori sastavni dio ozbiljnih priprema vozača.
Mi smo svoje prve ozbiljne lekcije učili na klizavom asfaltu Cementare, kroz izlijetanja, pokušaje i sate provedene u pravom kartingu.
Koliko su se samo vremena promijenila!
Fotografije koje vrijede više od hiljadu riječi
Kada danas gledam ove stare fotografije, pomalo mi je nevjerovatno koliko sam vremena kao dijete provodio na dva ili četiri točka.
Na nekima sam s motorom i improvizovanim skakaonicama, na drugima s biciklom, a na nekima već u kartingu i trkaćem kombinezonu.
Dok sam pravio skakaonice i pokušavao preskočiti što veću prepreku, nisam razmišljao o tome da ću jednog dana voziti utrke širom Evrope.
Za mene je to bila igra, svakodnevica i nešto u čemu sam jednostavno uživao.
Danas mi je posebno drago što je neko uspio zabilježiti barem dio tih trenutaka.
U vremenu kada fotografisanje nije bilo jednostavno kao danas, svaka ovakva slika ima posebnu vrijednost.
Nisu to samo stare fotografije. To su uspomene na djetinjstvo iz kojeg je nastala moja ljubav prema automobilizmu. ❤️
Od dječijih nestašluka do prve utrke
Danas, nakon 23 godine takmičarske karijere, kada pogledam unazad, shvatam koliko su mi upravo ti počeci značili.
Motor Tori, vožnja po snijegu, skokovi, prepolovljeni motor, karting Sachs s kanisterom u sjedištu, nestašluk s kombijem T2 i tri izlijetanja na Cementari…
Sve je to dio mog odrastanja.
Nije bilo idealnih uslova, profesionalnih simulatora niti mogućnosti kakve današnji mladi vozači imaju.
Ali bilo je ogromne ljubavi prema vožnji, upornosti i ljudi koji su bili spremni pomoći.
Posebno mjesto u tim uspomenama imaju moj otac Mustafa, Admir Golac i Jasmin Golac.
Koliko god nešto pokvario, pa čak i prepolovio motor, jedva sam čekao da se popravi kako bih ponovo mogao voziti. 😂❤️
A onda je došla 2003. godina.
Godina kada su dječija igra, prvi treninzi i ljubav prema automobilizmu počeli prerastati u ozbiljno takmičenje.
Godina kada sam prvi put stao na start zvanične karting utrke.
Od kanistera u sjedištu do prvog starta. A prava takmičarska priča tek je počinjala… 🏁
➡️ U narednoj epizodi: 2003. godina – Mostar, Sarajevo, Bijeljina i Banja Luka. Pet utrka, pet pobjedničkih postolja i treće mjesto u Prvenstvu Bosne i Hercegovine!
