23 GODINE UTRKIVANJA MOJA PRIČA EPIZODA 2
EPIZODA 2 POBJEDA, SUZE I ČETIRI BESANE NOĆI
Moja ljubav prema automobilizmu nije počela 2003. godine, kada sam prvi put zvanično nastupio na karting utrci. Počela je mnogo ranije, dok sam kao mali dječak pratio svog oca Mustafu na automobilističkim takmičenjima.
Moj djed je nekada davno vozio utrke, njegovim stopama krenuo je i moj otac, a onda sam došao i ja.
Tri generacije, jedna ljubav prema automobilizmu.
🏆 1998. Prvi pehari koje sam držao nisu bili moji
Vratimo se u 1998. godinu.
Moj otac Mustafa ostvario je pobjedu na OSV Brčko–Banovići reliju.
Iz tog vremena ostala mi je jedna fotografija koja mi danas posebno mnogo znači.
Na njoj sam ja, još kao mali dječak, sjedim u automobilu, jednom rukom držim volan, a drugom pehar koji je moj otac osvojio na toj utrci.
Tada nisam znao koliko truda, odricanja, priprema i neprospavanih noći stoji iza jednog pobjedničkog pehara.
Za mene je to tada bila samo velika radost. Sjediti u automobilu, držati pehar i biti dio svijeta koji sam toliko volio.
Nisam mogao ni zamisliti da ću jednog dana i sam osvajati prvenstva, putovati širom Evrope i prolaziti kroz gotovo iste situacije kroz koje je prolazio moj otac.
Prvi pehari koje sam ponosno držao nisu bili moji. Bili su očevi.
A mnogo godina kasnije doći će i moji…
🇧🇦 Neka druga vremena
Kraj devedesetih bio je posebno razdoblje.
Bosna i Hercegovina tek se oporavljala od nesretnog rata. Život nije bio jednostavan, finansijske mogućnosti bile su ograničene, ali ljudi su se polako vraćali sportu, druženjima i stvarima koje su voljeli.
Sjećam se da su utrke tada imale neku posebnu čar.
Na njih se nije išlo samo s mehaničarima i ekipom.
Išlo se porodično!
Kompletna porodica, prijatelji, komšije… Znalo se okupiti veliko društvo i svi zajedno krenuti na utrku.
Možda su ljudi nakon rata jednostavno bili željni druženja, putovanja, sporta i nekog normalnijeg života.
Za mene, kao dječaka, to je bio svijet u kojem sam najviše volio provoditi vrijeme.
Nije bilo pametnih telefona, društvenih mreža i mogućnosti da se svaki trenutak zabilježi kao danas.
Ali zato su se stvarale uspomene koje ni nakon skoro tri decenije nisu izblijedjele.
Gračanica 1999. – Pobjeda i izgubljena titula
Godina 1999. donijela je jedan od važnih uspjeha u očevoj automobilističkoj karijeri.
Na brdskoj utrci u Gračanici moj otac Mustafa ostvario je pobjedu u klasi H3, postavši prvi poslijeratni pobjednik na brdskim stazama u toj klasi.
Te godine borio se i za naslov prvaka.
Međutim, onda dolazi utrka u Cazinu.
Na automobilu otkazuje bobina.
Jedan mali dio, jedan tehnički kvar i automobil ostaje u kvaru.
S njim odlazi i prilika za osvajanje šampionske titule.
Moj otac sezonu završava na drugom mjestu, kao viceprvak.
Jedna bobina bila je dovoljna da cijelo prvenstvo dobije drugačiji završetak.
Tada, kao mali dječak, nisam mogao ni slutiti koliko će se puta upravo Cazin pojavljivati i u mojoj karijeri.
Koliko će mi ta staza donijeti pehova, kvarova, razočaranja i trenutaka kada će se činiti da se sve urotilo protiv mene.
Kao da je Cazin od samog početka imao neku posebnu priču s našom porodicom.
Ali o tome će biti još mnogo riječi u nastavcima…
💔 Gračanica 2000. – Trenutak koji nikada neću zaboraviti
Godinu dana kasnije ponovo smo bili u Gračanici.
Imao sam pet godina i nalazio sam se na ramenima Adnana Damadžića, koji će kasnije i sam postati automobilistički takmičar u disciplini OSV.
Gledali smo očev nastup.
A onda se, tačno ispred mene, dogodilo nešto što mi je i danas pred očima.
Moj otac se prevrnuo, a automobil je završio na krovu.
Sjećam se kako sam vrištao i plakao.
Bio sam samo dječak koji je gledao kako mu se otac prevrće pred očima.
Čak i danas imam osjećaj da me tata, dok je automobil bio okrenut na krovu, možda vidio na Adnanovim ramenima.
Ne znam je li zaista bilo tako, ali tu sliku nikada nisam zaboravio.
Tada mi nisu bili važni ni vrijeme, ni rezultat, ni pobjeda.
Samo sam želio da tata bude dobro.
Bio je to jedan od mojih prvih susreta s drugom stranom automobilizma.
Onom koja nije ispunjena pobjedama, peharima i slavljem.
Ali ono što se dogodilo nakon te nesreće govori možda i više od samog prevrtanja.
Četiri dana i četiri noći
Već narednog vikenda vozila se brdska utrka na Igmanu.
Nakon prevrtanja u Gračanici očev automobil bio je teško oštećen.
I šta je tata uradio?
Za samo četiri dana i četiri noći pripremio je praktično nov automobil kako bi mogao nastupiti na Igmanu!
Četiri dana i četiri noći rada, popravljanja, sastavljanja i borbe s vremenom.
Sve s jednim ciljem ponovo stati na start.
Nije se razmišljalo o tome koliko je teško, koliko je umoran ili koliko je vremena ostalo.
Automobil je morao biti spreman.
I uspio je!
Već narednog vikenda tata je bio na Igmanu, spreman za novu utrku.
Nažalost, ni ovaj put sreća nije bila na njegovoj strani.
Tokom utrke dolazi do tehničkog kvara na motoru zbog kojeg je morao odustati.
Najvjerovatnije je motor pretrpio oštećenje prilikom prevrtanja u Gračanici, koje se tek kasnije pokazalo.
Time je za njega završena takmičarska sezona 2000.
Zamislite koliko čovjek mora voljeti jedan sport da nakon takve nesreće četiri dana i četiri noći priprema automobil, samo da bi narednog vikenda ponovo mogao voziti.
A onda ga opet zaustavi kvar…
Kao otac, tako i sin…
Kada danas pogledam svoju karijeru, shvatim koliko toga sam naslijedio od oca.
Ne samo ljubav prema automobilima i utrkama nego i onu tvrdoglavost da se ne odustaje, čak ni kada se čini da nema izlaza.
Jer i meni će se godinama kasnije dešavati gotovo identične situacije.
Pokvaren automobil, dijelovi razbacani po radionici, neprospavane noći i ona dobro poznata rečenica:
„Imamo još par sati do polaska!“ 😂
Koliko puta ćemo samo raditi do posljednjeg trenutka, a zatim bez pravog odmora kretati na put dug stotinama kilometara, samo da bismo stigli na start.
Nekada će ostajati svega nekoliko sati do polaska, a automobil još neće biti spreman.
I opet ćemo raditi, popravljati i tražiti rješenja.
A posebno je zanimljivo koliko će se kroz moju karijeru ponavljati priča o Cazinu.
Stazi na kojoj je moj otac 1999. zbog kvara bobine izgubio priliku za šampionsku titulu.
Koliko će i meni ta staza donijeti iskušenja, saznat ćete kroz naredne nastavke.
Izgleda da u našoj porodici nismo naslijedili samo ljubav prema automobilizmu nego i naviku da se automobili sastavljaju do posljednje minute! ❤️
📸 Kada stare fotografije progovore…
Na fotografijama koje danas dijelim vidite malog dječaka koji sjedi za volanom očevog automobila i ponosno drži njegov pehar.
Na drugoj fotografiji stojim ispred očevog trkaćeg automobila, opet s peharom u rukama.
Taj dječak sam ja.
Tada nisam znao koliko odricanja stoji iza jednog pehara. Koliko izgubljenih utrka, kvarova, neprospavanih noći i razočaranja.
Za mene je najveća sreća bila otići s ocem na utrku, biti među automobilima i ljudima koje sam poznavao odmalena.
Nisam mogao ni zamisliti da ću jednog dana i sam nastupati širom Evrope, osvajati prvenstva, ali i prolaziti kroz iste probleme kroz koje je prolazio moj otac.
Danas, kada gledam ove fotografije, neke stvari razumijem mnogo bolje.
Razumijem zašto je nakon prevrtanja u Gračanici četiri dana i četiri noći pripremao automobil za narednu utrku.
Razumijem koliko mu je značilo ponovo stati na start, čak i nakon svega što se dogodilo.
Jer sam i sam mnogo puta bio u sličnoj situaciji.
Očeva pobjeda 1998. godine, Gračanica 1999, kvar u Cazinu, prevrtanje 2000. i četiri besane noći pripreme automobila za Igman dio su mog djetinjstva koji ću zauvijek nositi sa sobom.
Možda tada nisam razumio sve što se događalo, ali danas, nakon 23 godine vlastite takmičarske karijere, razumijem mnogo više.
Nekada sam ponosno držao očeve pehare. Danas osvajam svoje, ali nikada ne zaboravljam odakle je sve počelo. ❤️🏆
Jer automobilizam se u našoj porodici nikada nije mjerio samo pobjedama i peharima.
Mjerio se ljubavlju, upornošću i spremnošću da se nakon svakog razočaranja ponovo krene dalje.
➡️ U narednoj epizodi: Motor Tori, karting Sachs, kanister u sjedištu, dječiji nestašluci i prvi ozbiljni treninzi na Cementari u Lukavcu.
